Nemate posla, neugodno vam je jer niste prijatelju u stanju ni običnu
kavu platiti, a godine vas stižu. Dugo ste na Zavodu za zapošljavanje, a
tržište rada se probudilo u cijeloj Europskoj uniji? Očito nemate
alata, ni zanata, jer za majstorskim zanimanjima vlada prava pravcata
jagma - pa u prekvalifikaciji (po)tražite spas.
Iskusne meštre koji su odavno u mirovini moli se da se vrate na posao, a
vlasnici automehaničarskih radionica ili stolarija obilaze škole ne bi
li dobili kojeg novog radnika, međutim, sustav je potpuno zakazao, pa
potrebnog kadra nema, a opet - hodnici Zavoda za zapošljavanje ispunjeni
su nesretnim svijetom koje nitko ne treba?!
Da, dobro ste shvatili - ovo je još jedna od apsurdnih priča iz
Hrvatske, odakle se iselilo gotovo sto tisuća ljudi u potrazi za poslom,
a naši poslodavci ne mogu do radne snage. Tri mjeseca - Prema
provedenoj anketi, mladi koji polože majstorski zanat na Zavodu za
zapošljavanje provedu najviše tri mjeseca.
Trideset i sedam posto ih odmah dobiva ugovor na neodređeno vrijeme -
kaže Elizabeta Bego iz Obrtničke komore Županije splitsko-dalmatinske.
Na pitanje koja se zanimanja traže - najednostavniji odgovor bi bio,
veli, sve što se radi rukama, ali većina roditelja ne želi da im dijete
završi zanat, jer, kako se to (krivo) govori, “na zanat ide samo onaj
kojem ne ide škola”.
- I sama sam kući imala problem sa svojima kad sam sina podržala u
odluci da ide u Obrtničku tehničku školu, a ne u gimnaziju, ali nisam
požalila, jer on se danas kao elektroničar mehaničar ne može obraniti od
ponuda. Oni vam mijenjaju poslodavce kako ih je volja. U petak daju
otkaz, a u ponedjeljak su već četiri ponude na stolu, i to kakve: iz
Amsterdama, Beča, Berlina i Bona.
U Splitu postoje dvije agencije koje traže majstore svih struka i
kvalifikacija, i pronalaze im u roku odmah poslove i u nas i vani - kaže
Bego, a za to što se djecu ne usmjerava prema zanatima najviše krivi
naš mentalitet.
Ovo je društvo, poznato vam je to, glavom još u socijalizmu, a s dvije
noge u divljem kapitalizmu, pa nije čudno da pokondirene tikve dobro
rađaju.
- Sve vam je to ono naše, neka njega, neka uči, imam ja prijatelja od
prijatelja koji će ga zaposliti u nekom uredu. Oni misle da su zanati
“šporki” poslovi, a nemaju pojma da na našem majstorskom ispitu
automehaničar promijeni pet vrsta rukavica, a najviše posla obavlja na
računalu.
I tako roditelji djecu usmjeravaju prema gimnazijama, a onda kasnije
imate ljude koji su godinama bez posla, jer to opće znanje koje su
usvojili nikomu ne treba, a to ne žele priznati ni sebi, ni drugima -
konstatira Elizabeta Bego.
Kriza je iza nas, tržište rada se budi, a u građevinarstvu, koje snažno
“pogoni” turizam u kojem se gradi sva sila apartmana i hotela - nakon
osam godina opet nedostaje radnika svih profila. Posla, dakle, ima i kod
nas, a po bogatijim zemljama EU-a još i više, no, vidi vraga -
zanimanja za tesare, zidare, armirače, bojadisere, keramičare - nema.
U čemu je štos? -
Možete li vi zamisliti da mi ove godine nismo upisali ni jednog zidara,
tesara, armirača, soboslikara, keramičara... Zamislite, nitko neće u
keramičare, a svi znaju kako dobro zarađuju i koliko su traženi - žali
nam se Ivan Kovačević, ravnatelj Škole za dizajn, grafiku i održivu
gradnju iz Splita.
Da nisu upisali dva učenika za zanimanje rukovatelj građevinskim
strojevima, za tri godine iz njihove škole ne bi izašao ni jedan radnik
koji bi mogao pronaći posao na gradilištu. A, baš oko te tri godine vrti
se cijela priča.
- Da se radi o četvrtom stupnju srednjoškolskog obrazovanja, roditelji
bi onda manje radili problem; ovako, kažu, “ma, to je tri godine, šta će
ti to, nećeš kasnije moć upisat fakultet” - kaže Kovačević. No, ako je
uspoređivati nas s praktičnim Nijemcima, zapinjemo i kod selekcije
kadrova. Oni s njom kreću još u osnovnoj školi.
- Stručne službe stalno testiraju djecu i usmjeravaju ih prema
zanimanjima za koju imaju smisla. Osim toga, stipendiraju djecu koja
upisuju zanate na način da je stipendija svake školske godine sve veća,
kako bi ih motivirali da izuče posao za koji se školuju. I mi pripremamo
nešto slično sa” Strabagom” za naše učenike - kaže Kovačević.
Stolar je umjetnik Milivoj Kalebić, voditelj školskih radionica u
Obrtničko-tehničkoj školi, kaže da su svi zakazali, pa se i istina o
tome kako dobro žive majstori, teško probija u javnost. U medijima se
favorizira kojekakve celebrityje bez pokrića, a o pravom meštru nema
priče na naslovnicama ili udarnim minutama Dnevnika. -
Svaki roditelj bi da njegovo dijete bude liječnik, a znate koliko
liječniku treba da dobije prvu plaću, doživi i trideset i više godina, a
moji vam je učenici učenici dobiju već sa sedamnaest! Nakon što ispeku
zanat, brzo se osamostale i eto ih i do pedeset tisuća kuna plaće bruto,
a recite mi tko to od svih tih “finih” profesija u Hrvatskoj ima? Ajde,
ko?
Pa danas dobar stručnjak za elektroinstalacije može i u Hrvatskoj i u
ostalim zemljama EU-a birati što god poželi. Recimo, znate li što je
dobar stolar? On vam je umjetnik. A, takvome je samo nebo granica. Meni
glavni direktor “Lesnine” dolazi u školu, i kaže, ajmo, dajte, samo
dajte novog kadra, jer montažera namještaja nema na tržištu, a svi su se
dali u apartmane.
Isto je i s drugim zanimanjima za koja mi obrazujemo djecu - kaže
inženjer Kalebić i nabraja ih redom: elektroničar mehaničar,
elektroinstalater, autoelektričar, elektromehaničar, automehaničar,
autolimar, vodoinstalater, instalater grijanja i klimatizacije,
plinoistalater...
- Kažu, nema srednje klase? Pa, obrtnici su vam nova srednja klasa, oni
sebi mogu priuštiti i ljetovanje i skijanje, ma što ih je god volja ako
žele raditi, jer posla imaju preko glave i zato mogu birati gdje će
doći, kome će doći i pod kojim uvjetima.
Oni vam ujutro popravljaju automobile u nekom servisu za šest, sedam
tisuća kuna, popodne rade za sebe, a kad ispeku zanat, otvore svoju
radionicu, i krenu zapošljavati druge. Meštri su traženi i to je
činjenica. Ajde, nađite keramičara za četiri kvadrata pločica? Nema
šanse.
Ma, nađite bilo kakvog kućnog majstora za neki sitni posao, ma na glavu
ćete se postaviti jer ih nema - nema, i gotovo. I to zato jer mogu
doseći željenu cijenu na tržištu rada. S druge strane, imate gimnazije
koje školuju djecu da bi na koncu postali konobari. Pitajte splitske
ugostitelje tko im radi po kafićima?
Gimnazijalci! I onda dobiješ finog, obrazovanog, ugodnog mladića ili
djevojku, koji su vječno nezadovoljni tim konobaranjem jer misle da
zaslužuju više, a ne mogu do drugog posla jer nemaju konkretnih znanja. S
druge strane, sustav ne dopušta da upišemo više konobara?! I onda mi
recite da to nije ludo - čudi se Kalebić.
Najgore je, dodaje Kalebić, što u kasnim godinama takvi shvate da se
trebaju prekvalificirati, pa onda imate slučaj da ih se 602 prijavi na
tečaj za pizza majstore. - A, recimo elektroničar mehaničar, to vam je
jedno prekrasno zanimanje, ma samo što ste ih zovnuli na telefon, to vam
je 250 kuna sat.
Znate do čega smo mi došli da meštri čak i najgore radnike drže na
plaći, jer nemaju izbora. I najlošiji od mojih učenika, onaj koji nije
pokazao ni najmanje interesa za rad, koji jedva pruži ruku kad mu
mehaničar kaže da mu doda ključ - može sutra ponaći posao.
Eto, do čega nas je doveo naš mentalitet i nered u sustavu, a posljednji
čavao u lijes zabijen je kad su polaznicima trogodišnjih škola
onemogućili da upisuju fakultete.
- I sad ispada, ako si dijete poslao na zanat, da ono sutra ne može
upisati fakultet ako to bude želio, što ranije nije bio slučaj. Ja sam
se školovao za automehaničara, i kasnije diplomirao, a to oni njima
danas ne dopuštaju. S tim su nas stvarno zatukli.
Od devedeset i šeste godine do danas, broj učenika u Obrtničko-tehničkoj
školi u Splitu se prepolovio, što je apsurdno, jer moji učenici
petnaestog lipnja napišu završni rad, a već sutradan dobiju stalni
posao.
Koga god prepoznaju u radionici kao potencijal, njega već na praksi
pikiraju za posao i počmu ga plaćati, tako da ta djeca odmah imaju
džeparac, a njihovi vršnjaci u bogatim europskim zemljama i plaću - veli
Kalebić, koji s učenicima obilazi najveće kompanije po Europi,
zahvaljujući, veli, programima financiranim iz fondova EU-a, poput
“Leonarda”, “Erazmus plusa”, ali i ravnatelju škole Renatu Žuveli koji
daje sve od sebe da učenici i roditelji u onome što oni nude prepoznaju
veliku životnu šansu.
- Sad nama dolaze mali Francuzi, a onda ja svoje učenike vodim u
Njemačku. I kad naši vide da oni za njima po znanju uopće ne zaostaju,
samo što su tamo uvjeti rada bolji, onda tek dobiju samopouzdanje i
shvate da ne postoje granice i da mogu raditi gdje ih je volja.
Ponavljam, gdje ih je volja, pa sad vi ne šaljite djecu ne zanat.
Za meštrima svih profila vlada jagma i u dan dobivaju posao kod nas
ili po Europi - kaže Elizabeta Bego iz županijske Obrtničke komore.
Voditelj radionica Milivoj Kalebić tvrdi da oni pripadaju našoj novoj
srednjoj klasi koja odlično živi
________________________________________________
MojSiroki /
Slobodnadalmacija.hr
MojSiroki.ga nije vlasnik ove vijesti, njenih slika te svih ostalih materijala koji se koriste u ovoj vijesti.
Primjedbe
Objavi komentar