| Igra prijestolja: Kršitelj zakletve/ Game of Thrones: Oathbreaker, SAD / Velika Britanija, fantasy, 6. sezona, 3. epizoda, 52 minute |
|---|
| Autori: David Benioff i D. B. Weiss prema književnom predlošku Georgea R. R. Martina,Režija: Daniel Sackheim |
| Uloge: Peter Dinklage, Kit Harington, Lena Headey, Sophie Turner, Maisie Williams, Isaac Hempstead Wright, Nikolaj Coster-Waldau, Carice Van Houten, Gwendoline Christie, Alfie Allen, Liam Cunningham, Conleth Hill, Iwan Rheon, Michael McElhatton, Nathalie Emmanuel, Tom Wlaschiha, Kristian Nairn, Daniel Portman, Kristofer Hivju, Dean-Charles Chapman, Jacob Anderson, Ellie Kendrick, Owen Teale, Jonathan Pryce, Max von Sydow, Pilou Asbæk, Hafþór Júlíus Björnsson |
Da! Da! Tako se to radi!
Taman sam smirio oduševljenje trećom epizodom i entuzijazam koji me prožeo nakon što mi se vjera u Veliki Plan Benioffa i Weissa vratila s povratkom Melisandrina ufanja u R’hllora i samu sebe, no sad sam suočen s praznim Word dokumentom, a meni se samo velikim slovima kliče: „JEBOTE, KAKO JA OBOŽAVAM OVU SERIJU!“. No to neće biti dovoljno za isplatu honorara pa bolje za mene da se smirim.
Dajte mi samo trenutak, mislim da se još nisam ispuhao kako spada.
JEBOTE, KAKO JA OBOŽAVAM OVU SERIJU!!!
Za razliku od prošlog nastavka koji je obilovao svime zbog čega je ova serija omnimedijalni fenomen popularne kulture, ali se urušavao pod teretom logike i kršenja vlastitih pravila igre, sada smo dobili naoko možda manje spektakularnu i senzacionalnu, ali ništa manje negoli klasičnu epizodu koja je u svakoj sekvenci jasno znala tko i što su njezini junaci, kakve su im motivacije i zašto rade to što rade na način koji to rade. „Igri prijestolja“ zmajevi, strahovuci i šokantna umorstva svakako pomažu u dizanju rejtinga, no ti rejtinzi nikad ne bi dosegnuli svoje nebeske vrhunce da ova serija svoj svijet, ljude koji u njemu obitavaju i bogatu povijest koja ih je oblikovala nije od samog početka učinila životno plastičnima i krvavo stvarnima. Sada kao da smo se vratili korijenima. Iz scene u scenu, naše poznavanje esoške i vesteroške povijesti, kulture i običaja strpljivo je nadograđivano kvalitetnim, nadahnutim dijalozima i autoritativnim vođenjem radnje pa smo kraj epizode, kao u najboljim danima, dočekali s još malo više ekspandiranim, još malo bolje istraženim svijetom leda i vatre te još podrobnije upoznatim mikrokozmosima njegovih (anti)junaka. Od epizode „Igre prijestolja“ osobno ne mogu očekivati više, ali to ne znači da više neću dobiti: uskršnjih jaja, zapletenih misterija, srušenih snova, sočnih intriga bilo je napretek. Krenimo prije no što odlučim da je ovoj recenziji potrebno još koje uvodno poglavlje.
Čudo Jonova uskrsnuća tretirano je idealnim omjerom mistike, nepretencioznosti i dobrodošlog humora. Davos ga je zaogrnuo ponjavom za koju ne sumnjam da će jednog dana dosegnuti vrijednost Torinskog platna i narodski prostodušno ga priupitao za zdravlje. Melisandre je, dakako, istom počela trabunjati o Princu koji je obećan te na spomen Stannisova imena zaradila od Davosa prijeki pogled koji uslijed burnih uznesenjskih događajnosti još uvijek nije verbaliziran, a kamoli antagoniziran. Što je Isus Snijeg vidio s one strane? NIŠTA. Ygritte se negdje grči od smijeha.
Parada pred Braćom „divljom“ i „pitomom“. Nema klicanja i pljeskanja ni uznosite glazbe jer ova epizoda točno zna što radi. Tormund u, za šestu sezonu očito obligatornoj, falusnoj doskočici ustvrđuje da Jon nije bog jer bog bi imao većeg veseljka. Hahaha, smijem se s nostalgijom i bez ikakve ironije jer ovo je onaj dobri stari Tormund koji se u knjigama ne prestaje hvastati kako mu je napaljena medvjedica odgrizla pola ponosa, ali je i ovako osakaćen duplo veći od bilo kojeg smrtnika. Jon se blago nasmiješi padajući mu u zagrljaj, no prava nesputana homoerotika slijedi tek u lakom petingu sa Žalosnim Eddom koji ga gleda uči i komplimentira njihovoj toploj smeđosti, na što Jon Snow prvi put u svim svojim životima ispali smiješnu foru pa Edd zaključi da je smrt ipak promijenila njegova posebnog prijatelja (ali njihovu ljubav ništa promijeniti neće). Kit Harington nikad nije bio bolji i dabogda umirao svake epizode ako će se ovakav vraćati. Suptilno dijaloško podsjećanje da smrt mijenja čovjeka, lekcija koju smo davnih dana naučili od Berica Dondarriona, odzvanja poput nagovještaja – da ne kažem proročanstva – jer u njegovu hodu, u njegovu držanju, u njegovu govoru, u njegovu pogledu, naziru se odstupanja od normale, sitne promjene karaktera koje bi uskoro mogle tektonski potresti vesteroški status quo.
Sam i Gilly, nisu li slatki? Jesu, ali u pauzama između gugutanja i povraćanja nazire se naslovna tema epizode u kojoj se zavjeti, obećanja, društvene norme, moralni kodovi, zakoni ljudski i božji krše na svim planetoškim meridijanima i paralelama. Sam je obećao da se od Gilly i malog Sama nikad neće odvajati, a sad joj mora objasniti da u Citadeli meštara slavnog Oldtowna ženama i djeci nema mjesta. Samov plan je da svoju improviziranu, ali ništa manje istinsku!, malu obitelj povjeri na čuvanje svom strašnom, nemilosrdnom ocu Randyllu koji ga je, sjećate se valjda, uz prijetnju smrću otjerao u Noćnu stražu kako bi svoj imetak ostavio u amanet dostojnijem mu mlađem sinu. Ukratko, bit će veselo.
A onda, knedla u grlu, srce u fast forwardu, udovi u oduzeću: Tower of Joy.
JEBOTE, KAKO JA OBOŽAVAM OVU SERIJU!!!
Bloodraven je jebeni kurcoblokerski trol koji je Brana trgnuo iz vizije taman kad je potrčao za dugokosim Barneyem Stinsonom – pardon! – mladim Nedom Starkom prema stubama Kule radosti, ali, oh!, opraštam mu, sve mu opraštam, jer ovo je bila sekvenca savršeno svjesna svoje historijske presudnosti i, oh!, moja fanboyska duša još treperi od ushita. Arthur Dayne, Sword of the Morning, najlegendarniji od svih vesteroških vitezova izašao je na megdan Nedu Starku. Nije ih bilo trojica protiv sedmorice, već se igralo dva na šest; Arthur je vitlao dvama mačevima, a scenaristi su njegov gotovo mitološki, milenijima stari mač Dawn naglasili tek rezbarijom izlazećeg sunca na njegovu dršku; Howland Reed nije bio neugledni mali žabar, nego mladić sasma pristojna fizikusa; u ozračju se možda nije nazirala očajnička, sudbinska premisa situacije u kojoj nitko ovaj sukob ne želi, ali do njega doći mora; puno je, ukratko, odstupanja od knjiškosti, ali, zaboli me knjiga za to, jer ovo je bio najvirtuozniji mačevalački obračun IKAD-IKAD-IKAD i, općenito, besramno prekrasno uprizorenje svih mojih vlažnih snova, a onaj trenutak kad se Ned okrenuo nakon što je Bran s one strane vremena i prostora zazvao njegovo ime…
JEBOTE, KAKO JA OBOŽAVAM OVU SERIJU!!!
I već smo s Daenerys koja u Dosh Khaleenu pokušava khaleegice udove impresionirati svojim titulama, ali džaba, neoperirana Cher ne vjeruje u „life after love“, nego se dotračkih zakona drži kao pijan plota, i totalno je „Strong Enough“ da joj nimalo romantično odbrusi „I Got You, Babe“. Dany možda ne može vratiti vrijeme unazad, ali ona je ipak Majka zmajeva, i nema šanse da u ovom superteškaškom obračunu diva naša mala platinasta Madonna ne izađe kao pobjednica.
Varys u srazu s Vallom, meereenskom harpijom noći koja više nije samo bezimena dojka, dokazuje da je mrkva uvijek moćnija od batine iskamčivši informaciju da Sinove Harpije financiraju robovlasnici Astapora, Yunkaija i još uvijek supermoćnog Volantisa. Tyrion je, pak, odustao od opsesiranja nepostojećim eunuškim mrkvicama i batinicama: uželio se društvenih igara – još jedno uskršnje jajce za čitatelje koji su se načitali o njegovoj umješnosti u strateškoj igri cyvasse – zbijajući pritom glupe šale kao da je dvorska luda, a ne najveći genijalac dvaju kontinenata.
Qyburn je naslijedio Varysove ptičice u vesteroškoj prijestolnici – sam prizor ovog morbidnog čudaka okruženog dječicom uznemirio mi je želudac – a Kolinda Lannister mu je naložila da ih upregne dok ne dozna imena svih koji blate njezino ime. Svima će im se napiti krvi jer ona oprašta popovima koji zazivaju klerofašizam, ne čuje „drevne lokalne pozdrave“ sa sportskih terena i boli je Franjo što zemlja ide u Tuki, ali jao si ga onome tko se usudi zviždati dok ona drži govor. Njezin Kitarović sve to šutke odobrava i ja još uvijek ne shvaćam njegovu devoluciju koja je uslijedila nakon Brienneina odlaska, ali nadam se da će čim prije doći pameti. Kolindu pak najviše volim ovako ludu i osvetoljubivu: nema jeftinijeg humora od zahodskog, ali prestrašeni prdac Velikog Meštra Pycellea koji je uslijedio kad je shvatio da je čula kako opanjkava nju i Frankenbujanca za mene je moralni pobjednik ovogodišnje Pjesme Westerovizije. Kolinda je, dakako, poslovično manje pametna no što sama za sebe misli i sve ove spletke će se kad-tad obiti o plavu joj glavu, a čavao u lijes mogao bi joj zabiti vlastiti sin koji se unaokolo igra kralja, a zapravo dopušta svima da njime manipuliraju. Pokajat će se jednog dana što ga nije ostavila u Bruxellesu.
Arya je dobila svoju trening-sekvencu. Više nije Daredevil, sad je Karate Kid i Miyagi je ponosan na njezin napredak. Ali, ali, ali, jeste li primijetili da se prije ispijanja s Izvora spoznaje Dobra i Zla nije molila Bogu s mnogo lica, nego baš starom Bogu s jednim licem, ali izrezbarenim u deblu stabla? Neću se sad prepustiti šarlatanskom teoretiziranju o tome da je iz debla promatraju Bloodraven i/ili Bran, jer teoretizira mi se o jednoj drugoj stvari.
Ramsey. Smalljon Umber. Rickon. Osha. SHAGGYDOG!!! (#TužniEmođi)
Jesmo li se dogovorili da je shit-cunt-fuck monolog mladog lorda Umbera laureat ovogodišnjeg Goranovog proljeća? Jesmo? Okej, možemo dalje.
Dakle.
Sad ću zvučati kao psihotična budala koja zatvara oči pred istinom, ali…
Što ako…
Što ako je sve ovo s Rickonom, Oshom i Shaggydogom (#TužniEmođi) samo zamka za Ramseya?
Meni je ona otpiljena glava (#TužniEmođi) malčice premalena, više vučja nego strahovučja, a Umberi su povijesno najodaniji barjaktari Starkovih i Smalljon nije bez razloga odbio nakloniti se Kopiletu. NE ZANIMA ME što mi ni vi ni moj vlastiti zdravi razum imaju za reći. Da, ovo je bila epizoda o izdajama i „izdajama“, ali nisu li svi zavjetolomci u ovoj epizodi – Jon, Sam, Dany, Arya, Valla pa čak i mudonja Alliser Thorne – imali dobar, pače opravdan razlog za izdaju? Hmm…
NE ZANIMA ME. Moja laž je bolja od vaše istine.
I, sad kad smo me otpremili u ludnicu, spremni smo za rastanak. Jon Snow je povješao veleizdajnike, svom lieblingu Eddu predao Crni zamak na čuvanje i s nikad odlučnijim gardom zakoračio u Dugu noć. Njegova straža je završena, ali njegov rat tek počinje i u meni od sada ima beskorisnog, ali tim gorljivije zadojenog saveznika.
Jesam li već rekao da obožavam ovu seriju? Jesam li to rekao dovoljno velikim slovima?
U tom slučaju, preostaje mi samo da umjesto pozdrava citiram mudre riječi onog jebenog kurcoblokerskog trola Bloodravena:
– Bilo bi dosta za danas, vratit ćemo se drugi put.
(9/10)
________________________________________________
MojSiroki / nemilosrdnigadovi.20minuta.hr
MojSiroki.ga nije vlasnik ove vijesti, njenih slika te svih ostalih materijala koji se koriste u ovoj vijesti.
Primjedbe
Objavi komentar