Djecu se nasilu gura u gimnazije, godinama se 'visi' na birou, a dobar meštar ima plaću 50 tisuća kuna!

 

Nemate posla, neugodno vam je jer niste prijatelju u stanju ni običnu kavu platiti, a godine vas stižu. Dugo ste na Zavodu za zapošljavanje, a tržište rada se probudilo u cijeloj Europskoj uniji? Očito nemate alata, ni zanata, jer za majstorskim zanimanjima vlada prava pravcata jagma - pa u prekvalifikaciji (po)tražite spas.
Iskusne meštre koji su odavno u mirovini moli se da se vrate na posao, a vlasnici automehaničarskih radionica ili stolarija obilaze škole ne bi li dobili kojeg novog radnika, međutim, sustav je potpuno zakazao, pa potrebnog kadra nema, a opet - hodnici Zavoda za zapošljavanje ispunjeni su nesretnim svijetom koje nitko ne treba?!
Da, dobro ste shvatili - ovo je još jedna od apsurdnih priča iz Hrvatske, odakle se iselilo gotovo sto tisuća ljudi u potrazi za poslom, a naši poslodavci ne mogu do radne snage. Tri mjeseca - Prema provedenoj anketi, mladi koji polože majstorski zanat na Zavodu za zapošljavanje provedu najviše tri mjeseca.
Trideset i sedam posto ih odmah dobiva ugovor na neodređeno vrijeme - kaže Elizabeta Bego iz Obrtničke komore Županije splitsko-dalmatinske.
Na pitanje koja se zanimanja traže - najednostavniji odgovor bi bio, veli, sve što se radi rukama, ali većina roditelja ne želi da im dijete završi zanat, jer, kako se to (krivo) govori, “na zanat ide samo onaj kojem ne ide škola”.
- I sama sam kući imala problem sa svojima kad sam sina podržala u odluci da ide u Obrtničku tehničku školu, a ne u gimnaziju, ali nisam požalila, jer on se danas kao elektroničar mehaničar ne može obraniti od ponuda. Oni vam mijenjaju poslodavce kako ih je volja. U petak daju otkaz, a u ponedjeljak su već četiri ponude na stolu, i to kakve: iz Amsterdama, Beča, Berlina i Bona.
U Splitu postoje dvije agencije koje traže majstore svih struka i kvalifikacija, i pronalaze im u roku odmah poslove i u nas i vani - kaže Bego, a za to što se djecu ne usmjerava prema zanatima najviše krivi naš mentalitet.
Ovo je društvo, poznato vam je to, glavom još u socijalizmu, a s dvije noge u divljem kapitalizmu, pa nije čudno da pokondirene tikve dobro rađaju.
 - Sve vam je to ono naše, neka njega, neka uči, imam ja prijatelja od prijatelja koji će ga zaposliti u nekom uredu. Oni misle da su zanati “šporki” poslovi, a nemaju pojma da na našem majstorskom ispitu automehaničar promijeni pet vrsta rukavica, a najviše posla obavlja na računalu.
I tako roditelji djecu usmjeravaju prema gimnazijama, a onda kasnije imate ljude koji su godinama bez posla, jer to opće znanje koje su usvojili nikomu ne treba, a to ne žele priznati ni sebi, ni drugima - konstatira Elizabeta Bego.
Kriza je iza nas, tržište rada se budi, a u građevinarstvu, koje snažno “pogoni” turizam u kojem se gradi sva sila apartmana i hotela - nakon osam godina opet nedostaje radnika svih profila. Posla, dakle, ima i kod nas, a po bogatijim zemljama EU-a još i više, no, vidi vraga - zanimanja za tesare, zidare, armirače, bojadisere, keramičare - nema.
U čemu je štos? -
Možete li vi zamisliti da mi ove godine nismo upisali ni jednog zidara, tesara, armirača, soboslikara, keramičara... Zamislite, nitko neće u keramičare, a svi znaju kako dobro zarađuju i koliko su traženi - žali nam se Ivan Kovačević, ravnatelj Škole za dizajn, grafiku i održivu gradnju iz Splita.
Da nisu upisali dva učenika za zanimanje rukovatelj građevinskim strojevima, za tri godine iz njihove škole ne bi izašao ni jedan radnik koji bi mogao pronaći posao na gradilištu. A, baš oko te tri godine vrti se cijela priča.
- Da se radi o četvrtom stupnju srednjoškolskog obrazovanja, roditelji bi onda manje radili problem; ovako, kažu, “ma, to je tri godine, šta će ti to, nećeš kasnije moć upisat fakultet” - kaže Kovačević. No, ako je uspoređivati nas s praktičnim Nijemcima, zapinjemo i kod selekcije kadrova. Oni s njom kreću još u osnovnoj školi.
- Stručne službe stalno testiraju djecu i usmjeravaju ih prema zanimanjima za koju imaju smisla. Osim toga, stipendiraju djecu koja upisuju zanate na način da je stipendija svake školske godine sve veća, kako bi ih motivirali da izuče posao za koji se školuju. I mi pripremamo nešto slično sa” Strabagom” za naše učenike - kaže Kovačević.
Stolar je umjetnik Milivoj Kalebić, voditelj školskih radionica u Obrtničko-tehničkoj školi, kaže da su svi zakazali, pa se i istina o tome kako dobro žive majstori, teško probija u javnost. U medijima se favorizira kojekakve celebrityje bez pokrića, a o pravom meštru nema priče na naslovnicama ili udarnim minutama Dnevnika. -
Svaki roditelj bi da njegovo dijete bude liječnik, a znate koliko liječniku treba da dobije prvu plaću, doživi i trideset i više godina, a moji vam je učenici učenici dobiju već sa sedamnaest! Nakon što ispeku zanat, brzo se osamostale i eto ih i do pedeset tisuća kuna plaće bruto, a recite mi tko to od svih tih “finih” profesija u Hrvatskoj ima? Ajde, ko?
Pa danas dobar stručnjak za elektroinstalacije može i u Hrvatskoj i u ostalim zemljama EU-a birati što god poželi. Recimo, znate li što je dobar stolar? On vam je umjetnik. A, takvome je samo nebo granica. Meni glavni direktor “Lesnine” dolazi u školu, i kaže, ajmo, dajte, samo dajte novog kadra, jer montažera namještaja nema na tržištu, a svi su se dali u apartmane.
Isto je i s drugim zanimanjima za koja mi obrazujemo djecu - kaže inženjer Kalebić i nabraja ih redom: elektroničar mehaničar, elektroinstalater, autoelektričar, elektromehaničar, automehaničar, autolimar, vodoinstalater, instalater grijanja i klimatizacije, plinoistalater...
- Kažu, nema srednje klase? Pa, obrtnici su vam nova srednja klasa, oni sebi mogu priuštiti i ljetovanje i skijanje, ma što ih je god volja ako žele raditi, jer posla imaju preko glave i zato mogu birati gdje će doći, kome će doći i pod kojim uvjetima.
Oni vam ujutro popravljaju automobile u nekom servisu za šest, sedam tisuća kuna, popodne rade za sebe, a kad ispeku zanat, otvore svoju radionicu, i krenu zapošljavati druge. Meštri su traženi i to je činjenica. Ajde, nađite keramičara za četiri kvadrata pločica? Nema šanse.
Ma, nađite bilo kakvog kućnog majstora za neki sitni posao, ma na glavu ćete se postaviti jer ih nema - nema, i gotovo. I to zato jer mogu doseći željenu cijenu na tržištu rada. S druge strane, imate gimnazije koje školuju djecu da bi na koncu postali konobari. Pitajte splitske ugostitelje tko im radi po kafićima?
Gimnazijalci! I onda dobiješ finog, obrazovanog, ugodnog mladića ili djevojku, koji su vječno nezadovoljni tim konobaranjem jer misle da zaslužuju više, a ne mogu do drugog posla jer nemaju konkretnih znanja. S druge strane, sustav ne dopušta da upišemo više konobara?! I onda mi recite da to nije ludo - čudi se Kalebić.
Najgore je, dodaje Kalebić, što u kasnim godinama takvi shvate da se trebaju prekvalificirati, pa onda imate slučaj da ih se 602 prijavi na tečaj za pizza majstore. - A, recimo elektroničar mehaničar, to vam je jedno prekrasno zanimanje, ma samo što ste ih zovnuli na telefon, to vam je 250 kuna sat.
Znate do čega smo mi došli da meštri čak i najgore radnike drže na plaći, jer nemaju izbora. I najlošiji od mojih učenika, onaj koji nije pokazao ni najmanje interesa za rad, koji jedva pruži ruku kad mu mehaničar kaže da mu doda ključ - može sutra ponaći posao.
Eto, do čega nas je doveo naš mentalitet i nered u sustavu, a posljednji čavao u lijes zabijen je kad su polaznicima trogodišnjih škola onemogućili da upisuju fakultete.
 - I sad ispada, ako si dijete poslao na zanat, da ono sutra ne može upisati fakultet ako to bude želio, što ranije nije bio slučaj. Ja sam se školovao za automehaničara, i kasnije diplomirao, a to oni njima danas ne dopuštaju. S tim su nas stvarno zatukli.
Od devedeset i šeste godine do danas, broj učenika u Obrtničko-tehničkoj školi u Splitu se prepolovio, što je apsurdno, jer moji učenici petnaestog lipnja napišu završni rad, a već sutradan dobiju stalni posao.
Koga god prepoznaju u radionici kao potencijal, njega već na praksi pikiraju za posao i počmu ga plaćati, tako da ta djeca odmah imaju džeparac, a njihovi vršnjaci u bogatim europskim zemljama i plaću - veli Kalebić, koji s učenicima obilazi najveće kompanije po Europi, zahvaljujući, veli, programima financiranim iz fondova EU-a, poput “Leonarda”, “Erazmus plusa”, ali i ravnatelju škole Renatu Žuveli koji daje sve od sebe da učenici i roditelji u onome što oni nude prepoznaju veliku životnu šansu.
- Sad nama dolaze mali Francuzi, a onda ja svoje učenike vodim u Njemačku. I kad naši vide da oni za njima po znanju uopće ne zaostaju, samo što su tamo uvjeti rada bolji, onda tek dobiju samopouzdanje i shvate da ne postoje granice i da mogu raditi gdje ih je volja. Ponavljam, gdje ih je volja, pa sad vi ne šaljite djecu ne zanat.

Za meštrima svih profila vlada jagma i u dan dobivaju posao kod nas ili po Europi - kaže Elizabeta Bego iz županijske Obrtničke komore. Voditelj radionica Milivoj Kalebić tvrdi da oni pripadaju našoj novoj srednjoj klasi koja odlično živi

________________________________________________
MojSiroki / Slobodnadalmacija.hr
MojSiroki.ga nije vlasnik ove vijesti, njenih slika te svih ostalih materijala koji se koriste u ovoj vijesti.